Na samu Cvjetnicu doživio sam jedno nezaboravno iskustvo vezano uz povijest našeg Rudnika. Naime, Rude i Rudnik svetu Barbaru posjetila je obitelj De Graff iz Amerike. I priča ne bi bila toliko neobična, da jedina svrha njihova dolaska u Hrvatsku nije bio posjet Rudama s namjerom da doznaju nešto više o svom dalekom pretku Matiji Mandlu.  

A tko je bio Matija Mandl? Rudari za njega znaju iz putopisa nekadašnjeg samoborskog župnika Juraja Kocijanića objavljenog 1905. godina u Samoborskom listu. Matija Mandl bio je po struci metalurg i talioničar i rudarski nadglednik. Živio je i radio u Rudama krajem 19. i početkom 20. stoljeća. U tom članku Juraj Kocijanić opisuje svoj obilazak rudarskih rovova u Rudama prije više od 100 godina sljedećim riječima:

Kao srednjoškolac bio sam s prijateljem u dva navrata u rovovima u Rudama. Vodič nam je bio nadglednik Matija Mandl. Išao je pred nama, s malom rudarskom svjetiljkom, a jednu je dao nama. Stupali smo najprije prvim, vrlo uskim i vrlo vlažnim dijelom rova koji je bio poduprt jakim drvenim stupovima. Dalje je rov u samom tvrdom kamenu, nepoduprt i posve suh. Eto nas u velikoj visokoj dvorani kao u katedrali! Iz te dvorane vodili su rovovi na više strana, jedni na lijevo, jedni na desno, drugi uzbrdice, a neki nizbrdice. Mandl stane, podigne svjetiljku više, korakne dalje i opet ju podigne još više. Svjetiljka je trnula!  Vidite dečki, reče Mandl, da pođemo dale, tako bi se ugušio i naš život! Kad smo iz one podzemne gluhe tame opet izašli na divno svijetlo Božje i udisali sviježi zrak, osjećali smo se kao da smo izašli iz grobnice! A ipak ljudi u takvim rovovima rade! Rade teškim oruđem, sate i sate, dan na dan, cijeli život, u neposrednoj opasnosti. Tisuće i tisuće naše braće, radnika – rudara, surađuje tako na pribavi dobara kojima se svi služimo.

Matija Mandl rođen je u Klagenfurtu 1838. godine, a umro je u Rudama 1908. godine gdje je i pokopan. Kao mladi rudar dobar dio radnog vijeka je proveo u rudnicima kod Koprivnice gdje je i upoznao svoju buduću suprugu Elizabetu Lukačić. Oko 1870-te su se preselili u Rude, što je bila Mandlu svojevrsna nagrada za izvrstan rad u koprivničkim rudnicima.  Matija i Elizabeta imali su 15-ero djece, od kojih je tek njih 8 preživjelo prvu godinu. Većina njih otišla je u Chicago, a sa sigurnošću se može reći da je tek jedna kćer, Karolina Mandl, ostala živjeti u Rudama.  

Sve to sam doznao od Lea i Ingrid DeGraff i njihove kćeri Katherine koji su došli u Hrvatsku iz Denvera, Colorado, isključivo sa ciljem saznati nešto više o svojim precima. Matijina najmlađa kćer Angela Mandl bila je baka upravo našem američko gostu Leu! Leo je kao mali dječak sa svojim ocem 1962. posjetio Rude, no osim nekoliko fotografija stare kuće, zdenca i nadgrobnog spomenika na rudarskom groblju, nisu mu ostale nikakve druge uspomene. Teško je opisati njihovo oduševljenje kad su ponovno pronašli i poslikali lokacije s fotografija snimljenih prije 60 godina i kada sam ih, pomalo i neočekivano, uspio s par telefonskih poziva povezati s unucima ranije spomenute Karoline Mandl - Anicom Bakal i Miljenkom Haberletom!  Prije toga su sudjelovali na misi Cvjetnici s posebnim ponosom, znajući da je njihova „američka“ baka krštena upravo u Crkvi svete Barbare! Posjet su završili obilaskom Rudnika u kojemu je njihov pradjeda zarađivao za život, nakon kojeg su se ispunjeni i sretni vratili u Ameriku! 

Josip Lebegner

Slika 1: Leo DeGraff s rođakinjom Anicom Bakal, kćerkom Katherine i uramljenom fotografijom bake Karoline

Slika 2: Obitelj DeGraff s Josipom Lebegnerom pred ulazom u Rudnik sveta Barbara